Nedovršene modernizacije – osvrt

napisala Agata Pyzik
opisi ilustracija Maroje Mrduljaš

PDF Download: Klikni ovdje.
 

Uz dvadesetu obljetnicu raspada Jugoslavije prošle godine, zajedno s raspadom Sovjetskog Saveza i obilježavanjem dvadeset godina od kraja Varšavskog pakta 2009. godine, stvorio se definitivno dovoljan odmak da bivše komunističke i socijalističke režime, ali i režime koji su došli nakon njih, sagledamo u pravoj perspektivi. Da ste pitali prosječna građanina neke postkomunističke zemlje, pogotovo nekoga tko se nije baš okoristio nakon uvođenja kapitalizma, kako vrednuje svoju ‘slobodu’, vjerojatno biste dobili prilično razočaran i zlokoban odgovor. Trenutna ekonomska kriza nakon šok terapije i kapitalističke tranzicije u zemljama bivše Jugoslavije i općenito u zemljama bivšega Sovjetskog bloka tjera određene skupine progresivnih intelektualaca da opet razmotre prijašnju ideologiju, prijašnje oblike života, možda u potrazi za novimstarim rješenjima za nove probleme.

 

No bivša je Jugoslavija uvijek pokazivala više nostalgije prema vlastitoj verziji socija­lizma nego druge zemlje istočne Europe koje se brzo neoliberaliziraju. A unatoč trenutnim ambicijama slabije razvijenog dijela bivše SFRJ (Srbija, Makedonija) da brzo uđe u Europsku uniju i privatizaciji svega, to stvara priliku za nepristrano istraživanje i ponovnu procjenu prošlosti. Nedovršene modernizacije, izložba kustosa Vladimira Kulića, Maroja Mrduljaša i suradnika koja se održavala u Mariboru, beogradskom Muzeju 25. maja i Kneževoj palači u Zadru, dokumentira nekoliko godina istraživanja progresivnih arhitektonskih teoretičara iz bivše Jugoslavije i govori o neuspjesima i uspjesima režima maršala Tita. Čini se također kao da je organizirana kao reakcija na sve popularniju eksploataciju ‘stila hladnoratovske moderne’ diljem europskih galerija i reprezentativnih monografija (Kozmičke komunističke građevine fotografirane Fredericka Chau­bina ili Socijalistička arhitektura: nestajanje Armina Linkea) koji reproducira stalno iste, neobične, a za zapadno oko inventivne socijalističke zgrade, sjedišta partije, muzeje revolucije ili objekte posvećene svemirskom programu. Kroz privlačnost (izgled) – odbojnost (‘loša’ ideologija), oni bivše socijalističke države pretvaraju u zemlje zapadne fantazije. ‘UM’ je, baš poput drugog spomena vrijednoga projekta koji također potječe od istočnih teoretičara, ‘PRL™ izvozna arhitektura i urbanizam iz socijalističke Poljske’[1] iz 2010. godine, usredotočenog na značenje ‘nerazvijenosti’ u Istočnom bloku i Pokretu nesvrstanih, nastao kao reakcija na takvu egzotizaciju.

 

‘Moramo priču ponovno ispričati samima sebi’ čini se da je komunike mariborske instalacije, kataloga, a sada također i knjige – i nadići crno-bijelu sliku. Bilo je u SFRJ-u i dobrih i loših stvari, a arhitektura to odražava. Kao netko tko dolazi i iz bivšeg Istočnog bloka (Poljska) i sa zapada (živim u Londonu), napokon sam mogla sama sebi izgraditi koherentniji narativ o poslijeratnim godinama takozvane socijaldemokracije u Europi. Okruženi današnjim luksuznim stambenim blokovima koje si nitko ne može priuštiti, na jednakost društvenog planiranja i stanovanje jugoslavenske ere gledamo kao na raj. Bilo je jednom vrijeme kada su i Zapad i Istok htjeli graditi socijalno i jednako, ali iz posve različitih razloga. Iako je ishod toga mogao biti sličan, socijaldemokracija na zapadu nesumnjivo je još uvijek bila kapitalistička, kao što je u SFRJ-u bila socijalistička, što pokazuje vrlo različit udio socijalnog stanovanja: samo 40% u Velikoj Britaniji nasuprot 100% u unutar konteksta ‘društvenog vlasništva’ u SFRJ-u.

 

Ljudima je možda bilo dobro živjeti u prostranim stanovima GENEX-ova nebodera u Novom Beogradu (poduzeće koje je svojim radnicima stanove namjenjivalo ravnopravno, bez obzira na njihov status), ne nužno kao stanovnicima Londona, ali i ne daleko od svoga ekvivalenta u Zapadnoj Njemačkoj; no razlog zbog kojega je kuća u kojoj su živjeli bila sagrađena i vrijednosti u koje su vjerovali nisu mogle biti različitije. Zapad je glumio državu blagostanja, istodobno vjerujući u individualizam, ‘napredovanje’, osobni uspjeh; njihovi jugoslavenski pandani odgajani su u kolektivnosti, u vjerovanju da stanovanje mora biti jednako za sve i da njihov rad služi izgradnji nove države. Svatko tko živi u socijalnom stanu u Velikoj Britaniji ili Francuskoj nasmijao bi se na podsjećanje da živi u socijalističkom okolišu. Čak i ako sve ovo zvuči kao neka čudna utopija, ‘UM’ pokazuje da SFRJ možda nije bio raj, ali isto tako nije bio ni utopija. Postojalo je divljenja vrijedno nastojanje ka modernizaciji jedne izrazito raznolike zemlje: s nerazvijenim jugoistokom (Kosovo, Bosna, Crna Gora, Makedonija, dobar dio Srbije) i bolje stojećim sjeverozapadom (Slovenija, Hrvatska).

 

Plemenita zamisao o ‘povlaštenom stanovanju u društvu bez povlastica’ rezultirala je društvenom strukturom koja nije bila podijeljena klasno, nego na siromašno ruralno i bogatije gradsko stanovništvo, i zemljopisno: neki su živjeli standardom Austrije, a drugi – Albanije. Radnici s juga putovali su na sjever kako bi radili u gradovima, no modernizacija to nije mogla pratiti: počela su nicati divlja naselja. Kaluđerica, ‘najveće divlje naselje na Balkanu’, u to je vrijeme brojala 30.000 stanovnika i bila je toliko udaljena od standardnih procedura urbanog razvoja da je morala iznaći vlastita. Taj primjer je fascinantan, jer se može razumjeti i kao vrhunac i kao dno ideje o samoupravljanju. Kaluđerica je izbjegla planiranje, što je, kao što se sada kada slobodno tržište po našim gradovima divlja bez ikakve kontrole, posebno dobro vidi, bilo prilično dobro. S druge strane, dok suvremena srpska država pokušava legalizirati (čitaj, privatizirati) svaki objekt, Kaluđerica pokazuje prednosti meke modernosti, kako mogu potvrditi mnogi skvotovi i komune u zapadnim gradovima koji se sada jedan za drugim zatvaraju.

 

Jugoslavija je imala koristi od osciliranja između SSSR-a i Zapada, stvarajući društvo koje, iako temeljeno na jednakosti, nije bilo nesvjesno užitaka potrošnje. Izložba to ističe potisnutom ironijom, primjerice, u prikazima robnih kuća ili hotela. Obdarena prirodnom ljepotom svoje obale, Jugoslavija je morala biti pripremljena za nagli masovni i međunarodni (uglavnom, zapadni) turizam, sjajan izvor tvrde valute. Objekti za odmor i hoteli u tako mnogo hotelskih naselja, ponekad planiranih s financijskom podrškom UN-a i u međunarodnim timovima, otkrivaju kreativnost u poštivanju prirodnog okoliša u odnosu na urbanu pretjeranost, nastojeći očuvati lokalni kontekst i eksperimentirajući s ogromnim, skulpturalnim formama. Zamisao da si ‘svatko može priuštiti malo luksuza’, pomiješana s navodnom dostupnošću stila života dostojnog jugoekvivalenata Jamesa Bonda i njegovoga okruženja, prikazuju se na izložbi i u stili­ziranim editorijalima iz časopisa.

 

Rasprave o tome kako je i da li je uopće samoupravljanje (oblik ekonomskog planiranja gdje su tvornicama i poduzećima demokratski upravljali njihovi radnici, svojevremeno učinkovita mješavina socijalističke i kapitalističke ekonomije) funkcioniralo, nastavljaju se do danas, a ‘UM’ tome doprinosi, izlažući komunalnost, suradnju, dostupnost i jednakost jednako kao i često lošu kvalitetu, nacionalnu nejednakost i neprestano vaganu nedovršenost. Unatoč jednoj od najviših stopa rasta u svijetu u pedesetim i šezdesetim godinama, ovaj titanski zadatak, čak i za neku bogatu zemlju, nije mogao biti dovršen pa nije ni čudo da se Jugoslavija preostalo vrijeme svoga postojanja borila s gospodarskom nestabilnošću. Jugoslavija je u priličnoj mjeri također dozvoljavala i decentralizaciju, što je ovdje prikazano različitim nacionalnim izrazima koji se odražavaju u modernoj arhitekturi, na primjer, sakralnim objektima u Bosni i Hercegovini, ili, još kontroverznije, spomenicima posvećenima borbi partizana protiv nacizma i fašizma koji su stavljali na kušnju maštu jugoslavenskih arhitekata, povezujući arhitekturu, krajolik i skulpturu.

 

Ono što je također vrijedno zabilježiti jest da izložba naglašava arhitektonsku svijest o tom području i njezino sudjelovanje u međunarodnom modernom pokretu. Od dvadesetih su godina u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani postojale jake škole (i uspostavljani kontakti, primjerice, s Le Corbusierom), a nakon rata i u Sarajevu ili Skopju, koje su iznjedrile tako originalne arhitekte kao što su Vjenceslav Richter, Milan Mihelič ili Edvard Ravnikar. Od 1966. godine ustanovljena je nacionalna nagrada Borba, osnovana za pro­micanje talenata i stvaranje ekvivalenta ‘starhitekata’. Mnogi vrlo različiti arhitekti koji su se referirali na brutalizam, metabolizam koliko i na neku vrstu neokonstruktivizma, još su uvijek ostajali iznimno originalni, napose Ravnikar čiji skulpturalni, ekspresionistički neboderi na ljubljanskom Trgu republike nemaju zapadni ekvivalent.

 

Ta otvorenost naravno potječe i iz gospodarske otvorenosti Pokreta nesvrstanih. U njihovom razvoju sudjelovale su inacionalizirane arhitektonske prakse poput kombinata Miastoprojekta Kraków. Analogno tome, i Jugoslavija je imala Energoprojekt u Beogradu i druge uspješne kompanije koje su radile za bliskoistočne i afričke zemlje – članice Pokreta nesvrstanih. To nas dovodi do fascinantne teme konkurentnosti u okviru socijalističke ekonomije i općenito, privlačnosti istočne tehnologije, koja je barem neko vrijeme bila alternativa rastućem neoliberalizmu osamdesetih, te postmodernoj arhitekturi. Jer čak su i najluđe jugograđevine ekspanzivno modernističke, u obliku i sadržaju.

 

Iz današnje perspektive iznimno loše kvalitete i previsoke cijene novih stanova na zapadu, Novi Beograd i Novi Zagreb djeluju poput sna. Pa zašto su onda ostali nedovršeni? Mnoštvo je razloga. Na primjer zato što su političke i ekonomske promjene donijele nedosljedno planiranje te je stanogradnja napredovala u diskontinuitetima. S druge strane, kombiniranje mnogo različitih ideja u jedan projekt stvorilo je raznolikost, pokazujući volju jugoslavenskog socijalizma da samog sebe ispravlja i prilagođava. To je otvorilo arhitekturu američkim, japanskim i konstruktivističkim modernizmima od kojih je najistaknutiji projekt Kenza Tangea za Skopje oštećeno u potresu 1965. go­dine.

 

Ono što vidimo uglavnom je arhitektura koja izlaže svoju komunalnost i javnost, koja nije prestala eksperimentirati: sveučilišta, knjižnice (iz nejasnih razloga ona u Prištini u nekim je senzacionalističkim ‘top-listama’ nazvana jednom od najružnijih zgrada svijeta) posvećene socijalističkoj vlasti (vojska i sjedište Saveza komunista), industriji (Muzej zrakoplovstva u Beogradu), kulturi (Opera i balet u Skopju), sportu (stadion u Splitu). Ideologija je išla ruku pod ruku s dokolicom, ali je najveći dio izložbe posvećen manje slikovitim, ali ključnim pojmovima urbanizma. Projekti prikazuju svijest o važnosti planiranja, novih rješenja, ali i ljepote, stila, razmjera.

 

Posljednje je pitanje ono o novcu. U Beogradu dragulji jugoslavenske arhitekture kao što je Muzej moderne umjetnosti propadaju, što je više rezultat gospodarskog pada koji se dogodio nakon raspada države nego urušavanja prijašnje ideologije. Ili preciznije, te je modernizacije zaustavila financijska kriza u osamdesetima, a onda i raspad i ratovi. Golemost projekta koji razmatraju ‘Nedovršene modernizacije’ ponosno stoji u usporedbi sa suvremenim konformizmom, ne samo zbog načina na koji je zamišljen i financiran. Umjesto da izrađuju albume sa slikovitim ruševinama, mladi znanstvenici iz bivše Jugoslavije propituju uspjehe i neuspjehe tog projekta.

 


[1] Druga izložba, ‘Postmodernizam je gotovo u redu’, održana 2011. godine na Ekonomskom fakultetu u Varšavi, također se bavila sličnom temom o kretanju arhitektonske prakse, od angažiranosti u nesvrstanim zemljama prije 1989. godine i nakon toga, prema novim zgradama u Poljskoj koje su često više evocirale socrealizam nego modernizam.